Uh kako sam bila naivna, koliko sam se prokleto plašila tih emocija koje su se probudile u meni i koje su me iz dana u dan razarale i terale da povlačim sve ono što sam zapravo "JA". Bile su to suviše snažne i surove emocije za jednu smrtnu gospodjetinu poput mene. Možda je to bila i nemoć, možda volja, al možda i želja za očuvanjem svega onog nepostojećeg, a surovo idelizovanog u samoj meni…To je, u neku ruku, bila strast i to ona strast koja te razara i koja te tera da staviš svoj štit nedostupnosti kako bi bar malo uspela sa sačuvaš sve ono što te može dokrajčiti i sahraniti.
Zapravo, uvek sam se plašila da me vole. Zato sam se i štitila godinama izvežbanom moći -“strašću” . Plašila sam se kaveza, tog prokletog rupičastog kaveza. Zato sam uvek i odlazila. Plašila sam se i nekog mirnog tla pa sam svesno koračala po ivicama pakla, ne bi li nastavila da letim krilima slobode i svog utabanog zanosa.
Život koji živim, jeste uzbudljiv, a to uzbuđenje dopinguje dah rizika. Strast koju širim i sagorevam je obično fatalna, svesno shvatajući da je taj stil života kratkog daha i nemirnog tla. Nastavila sam da koračam tom ivicom užasa ostavljajući za sobom duboke uzdahe onih koji nisu mogli da me imaju, a silno su, ne birajući stedstva, želeli. Takođe i onih od kojih sam svesno, i pre svega, uplašeno pobegla.
Prolazeći kroz pakao svih tih nepravdi, želela sam u odredjenim trenucima i da se svetim, ali osveta je trusno polje, obično strada onaj koji se sveti - a ja nisam nikako htela da stradam. Zato sam svoju pravdu posmatrala sa distance, visoko uzidnute glave i ravnodušnog stava. Dragi moji, ponekad vam je bolje da zaplešete sa samim demonom nego sa ženom koja ima plan, ideju i istrajnu želju da dobije ono sve što je zaslužila.
ŠUŠKAĆE SE OTOME ...