Plašim se ljubavi, a sa druge strane čeznem, gladujem za tim predivnim osećanjem. Uglavnom sam iz tog straha stavljala, onu svoju čuvenu etiketu hladnoće koja ih je svekolektivno držala na bezbednoj distanci od “mene”.
Dugo sam bila strastvena robinja koja je umirala da bude voljena. Trazila sam sopstvenu utehu u nemiru, da bi utolila tu glad za ljubavlju. Sa mnom je uvek sve bilo rizik koji nije štedeo nikoga. Postoji u meni to nešto posebno, što čoveka vuče kameni, nešto što primorava da razmislja o meni. Ta činjenica mog postojanja je divna, ali i užasno zastrašujuća.
Bila sam jako često izložena i opsesiji koja je najzanosnija, ali i najmračnija kada je dolazila ka meni. Zbog te činjenice svi su me želeli ali me niko suštinski nije imao. Privlačila sam zveri ljudskog oblika i stradala sam zbog te energije koju sam nosila u sebi.
Danas, svesno hodajući uspravne glave čeznem, ali za svim onim kvalitetnim a propuštenim prilikama. Čeznem ali i s ponosom hodam jer sam na sve njih ostavila tako jak pečat svoje duše i postojanja. Bili su mi usputne stanice, ali odlične prilike za sve pobede mojih strahova. Bili su i postali sve ono što danas sa osmehom posmatram uz pitanje “koliko svi mi puta umiremo da bi osetili suštinu našeg ovozemaljskog života”?!