Ovde možete pronaći najnovije i najrelevantnije informacije iz naše oblasti. Pregledajte našu kolekciju članaka, pratite naše autore i ostanite u toku sa najnovijim dešavanjima gospođetine. Ako ne možete pronaći ono što tražite, upotrebite našu pretragu da biste pronašli tačan sadržaj koji vam je potreban.
Razmišljajući o životu i svemu onom što on čini lično meni, shvatila sam da do svoje 34 godine, gotovo nikad nisam donosila novogodišnje odluke jer sam bila jako svesna da ću već nakon par ili nedelju dana odustati od svog „popisa želja“ ili će mi, kako sam ja to osećala, sam popis stvarati pritisak. Kako stvari nisu išle kako treba, po starom dobrom receptu, odlučih da ove godine da napravim izuzetak. Mislim, nije baš bila novogodišnja odluka koju sam zapisala i nije počelo s prvim u mesecu ili prvim ponedjeljkom u 2023.godini., ali sam za početak počela da menjam stare navike i pravim nove, što je za moj personaliti bilo jako pozitivno, preporučljivo i drugačije.
Odluka je išla u pravcu ka odvajanju vremena i pravljenju prostora za sebe. Posvetila sam se sebi. Onoj sebi koju ja najbolje osetim, a nema veze s spoljnim svetom. Barem ne direktno. Krenula sam na terapiju. Prvo kod psihijatra, zatim i kod psihologa, onda sam ubacila i energetičara, pa psihoteraputa i literaturu, meditaciju, treninge, yogu, izlete, putovanja i na kraju edukacije.
Zašto sam to uradila? Iskreno da vam kažemo, zanimalo me je šta je sve to u meni, što sam davno zakopala a godinama me proganja. To je trenutak kada sam osetila da mi sve to treba kako bih iskopala onu sebe koju sam zaboravila, i koju su svi ljudi kasnije pokušali da oblikuju prema nekim svojim zakonitostima. Čitajte „svojim, ne mojim“. Radeći sa sobom i na sebi, shvatih da nisam ni blizu toj devojčici rođenoj 1988. godine, ali sam bila jako zadovoljna jer sam bliže nego što sam bila pre devet ili deset meseci.
Prva od zamki s kojom sam se u terapijama suočila bila je zaborav odnosno disocijacija. Naime, nisam imala pojma da se jedno desetak i više godina svog života uopšte ne sećam. Ne mislim na one godine kad si malo dete pa ih se nikako ne možeš sećati jer mozak nije tako razvijen, već na sve traumatične godine koje sam nesvesno potisnula. Pitala sam se, kako to nisam primetila? Jednostavno, disocijacija (poremećaj koji se veže uz anksioznost i odnosi se na zaborav i udaljenje od traumi) je nastupila kao prirodna obrana od bola. Shvatila sam, da su se moj mozak (i srce) toliko bojali svega onoga što se u njima nalazilo da im je bilo lakše da sve te situacije zaborave, da ih jednostavno ne procesuiraju. Okupirala sam se drugim stvarima i ljudima. Svime i svima osim samom sobom. I tako jedno dvadesetak godina gde sam se na kraju slomila. Nakon svakog loma postajalo je jasnije da negde duboko postoji problem.
Pitala me doktorica: “Kako si se osećala kad ti je majka otišla?” – i ja odgovorih: “Ne znam.”
“Kako si se osećala kad te dečko ostavio?” – odgovorih: “Ne znam.”
To “Ne znam.”je kasnije došlo do mog loma.
I iskreno da vam kažem, zaista ne znam kako sam se osećala, ali znam da sam nakon odlaska majke dobila herpes, helikobakteriju i noćne more, a nakon prekida sa tadašnjim dečkom izgubila sam na težini, i to toliko da jedno 6 meseci nisam imala menstruaciju. Moje telo je davalo znakove, ali sam ja lečila samo posledice kupovajući kreme i šampone, pijući kapi i tablete. Nisam se bavila problemom koji je ležao duboko unutra mene, zakopan ispod puno slojeva traumi i ružnih iskustava.
Kao i do sada, biću iskrena i priznaću da je bilo izrazito bolno čuti, a još bolnije prihvatiti, da više od pola svog života ne pamtiš jer ti je bilo ružno. Ali, prihvatila sam i da to ne mogu da promenim i da mogu samo iz svega toga da naučim. Šta? Da naučim da se suočavam s problemima, da naučim da iskoristim ružna iskustva iz prošlosti za lepa - u budućnosti, da naučim da pamtiti sve… I dobro i loše. Naučila sam isto tako da treba da napunim život uspomenama za koje mi nisu nužno potrebni fotoaparat niti kamera, samo otvoren um i puno srce.
Jako je bolelo kada sam shvatila da će mi za celi proces trebati barem dve godine jer, citiram: “Za izlazak iz depresije potrebno je od dve do pet godina.”
Tog trentka sam se malo obeshrabrila, smatrala sam da je možda bolje da odmah odustanem, ali eto me, devet meseci sam bliže cilju. I ne dam se kao što se nisam dala ni dok sam imala 11 i na svoja leđa natovarila teret koji su mi prebacili drugi. Teret kojeg se želim rešiti prije nego što postanem majka ili supruga jer ne želim ljudima koje volim da dajem kredit koji nisam “otplatila”.
Nakon nekog vremena pojedine slike su počele da se pojavljuju, trenutno uvek vezane za jednu od retkih svetlih tačaka mog odrastanja.
Ne znam što će se dogoditi danas, a ni sutra, ali znam da sam svakim udahom sve bliže pamćenju, i sve dalje zaboravu koji me zagrlio gotovo odmah po rođenju. I evo, za koju godinu bit ću tamo gde sam startovala 1988. godine
Vaša
Gospođetina u digitalnom formatu